1) Što se zna o početku mucanja? 

ODGOVOR : Bez obzira na svu složenost faktora koji čine mucanje kao kompleksan govorno-komunikacijski poremećaj, da bi se razumjelo što ono doista jest, potreban je prije svega jasan uvid u sve detalje povezane sa započinjanjem mucanja. Temeljno pitanje u vezi sa započinjanjem mucanja je, jesu li nefluentnosti djece koju svrstavamo u kategoriju djece s početnim mucanjem usporedive s nefluentnostima djece urednog jezično-govornoga razvoja.

Oko 5-7 % djece u svom jezično-govornom razvoju ima i povijest pojave mucanja. Približno 80 % djece spontano prestaje mucati u predškolskom razdoblju, a do puberteta se, kod onih koji nastavljaju mucati, postotak spontanoga opravljanja smanjuje na 50%. Oko devete godine djeca koja nastavljaju s mucanjem pokazuju znatnu razliku u načinu na koji su dotada govorila i češće mucaju na drugoj vrsti riječi od one na kojoj su počela mucati. Ta se razlika u načinu na koji mucaju ne odnosi samo na različitu vrstu riječi nego i na različiti tip simptoma. Naime, dok mlađa djeca najčešće zastajkuju prije izgovora ili ponavljaju čitave kratke funkcionalne riječi npr. osobne ili povratnu zamjenicu, pomoćne glagole, prijedloge ili veznike, starija djeca počinju ponavljati ili produljivati izgovor dijelova sadržajnih riječi tj. glagola, imenica i pridjeva.

Promjenu simptoma ili prijelaz s ponavljanja funkcionalnih riječi na zastajkivanje prije izgovora sadržajnih riječi ili ponavljanje i produljivanje njihovih dijelova, do koje dolazi tijekom razvoja poremećaja pokazali su engleski znanstvenici u timu dr. Petera Howella. Oni promjenu simptoma mucanja nazivaju odnosom promjene (engl. exchange relation). Odnos promjene podrazumijeva da se tijekom razvoja poremećaja smanjuje broj netečnosti na funkcionalnim riječima,a povećava na sadržajnim riječima. Tijekom godina trajanja poremećaja odnos promjene simptoma ili promjena ponavljanja funkcionalnih riječi u korist niza simptoma na sadržajnim riječima, potvrđen je u engleskom (Howell i sur. 1999), španjolskom (Au-Yeung i sur. 2003) i njemačkom jeziku (Dworzynski i sur, 2003, Dworzynski i Howell, 2004).

U tijeku je istraživanje u kojem će se analizirati promjena simptoma mucanja tijekom godina trajanja kod djece predškolske i školske dobi i u hrvatskom jeziku.

2) Je li dokazan neki specifični neurološki strukturalni mehanizam u djece koja počinju ili one koja nastavljaju mucati?

ODGOVOR : Američka znanstvenica Sou – Eun Chang i sur. u istraživanju 2008., analiziraju nalaze 8 djece od 9-12 godina s trajnim mucanjem, 7 djece koje se opravilo od mucanja i kontrolnu skupine djece iste dobi. Autori su iznijeli podatak da su i djeca koja su mucala pa se oporavila kao i djeca koja su nastavila mucati imala smanjen volumen sive tvari u lijevoj donjoj čeonoj vijuzi u odnosu na djecu koja ne mucaju. Autori zaključuju kako je rizik mucanja povezan s gustoćom sive tvari u toj, za govor bitnoj lijevoj strani mozga kao i bilateralno u sljepoočnim zonama mozga. Reducirani volumen nađen je i u bijeloj tvari koja se nalazi ispod motornih dijelova kore mozga zadužene za aktiviranje mišića lica i grkljana , također na lijevoj strani mozga. Ova je redukcija volumena bijele tvari nađena u one djece koja su nastavila mucati razvijajući ono govorno ponašanje koje nazivamo trajno mucanje. Autori ovog istraživanja smatraju da sve anatomske promjene u desnoj moždanoj hemisferi koje su u nekim drugim istraživanjima pronađene kod odraslih osoba koje mucaju jesu komepenzatorne naravi, i nastaju nakon dugih godina mucanja. U istraživanju Chang i sur. iz 2008. promjene u desnoj hemisferi nisu pronađene kod djece s trajnim mucanjem što autori objašnjavanju time što kod njih još nije došlo tih kompenzatornih promjena koje se pokazuju u snimanjima mozga kod odraslih osoba koje mucaju.

3) Je li neki roditeljski postupak utjecao na pojavu mucanja? 

ODGOVOR : Mehanizam nastanka mucanja nije posljedica roditeljskih postupaka. Ono se danas smatra rezultatom konstitucijskoga utjecaja gena na neurološku organizaciju jezično-govornih regija. Ta genetska predispozicija utječe na neke osobitosti u građi i funkcioniranju neuronskih krugova koji ostvaruju jezično planiranje i motornu izvedbu govora. Utjecaji iz okoline samo su neki posredujući dalji faktor. Roditeljsko ponašanje nije dio mehanizma nastanka mucanja, ali može donekle doprinositi povoljnijem ili manje povoljnom tijeku razvoja simptoma i to samo kod one djece koja za mucanje imaju spomenutu neurobiološku predispoziciju.

4) Može li i kada mucanje spontano prestati? Koliko djece spontano prestaje mucati?

ODGOVOR : Postotak djece koja prestaju mucati se kreće od 70-80 %. Pretpostavka je da do prestanka dolazi od djece kod koje se jezično-govorni razvoj ustabiljuje, bez da se događaju neke funkcionalne promjene u aktivaciji moždanih regija koje stvaraju mehanizam trajnoga mucanja. Kod jednog je broja djece na prestanak mucanja sasvim sigurno povoljno utjecala primjerena terapijska intervencija. Teraput će na osnovi pokazatelja kao što je vrsta, jačina i učestalost simptoma netečnosti te stupanj roditeljske zabrinutosti kao i duljina trajanja simptoma odlučiti sa kojom će djecom započeti terapiju, a s kojom ne.

5) Koji su to faktori trajanja simptoma, tipa netečnosti ili nekih dodatnih pojava zbog kojih se roditelji moraju brinuti i obratiti stručnjaku? 

ODGOVOR: To su svakako ponavljanja početaka (glasova ili slogova) sadržajnih riječi kao što su imenice, pridjevi i glagoli. Neki napeti pokušaji izgovora i svakako dječja zabrinutost oko govora ili ruganja druge djece zbog njihovog mucanja.

6) Je li mucanje nasljedno? 

ODGOVOR : Nema jasnih pokazatelja da bi određeni gen ili skupina gena upućivali na izravnu povezanost s mucanjem. No, područje genetike mucanja u žiži je znanstvenoga interesa.

7) Koja ponašanja u obitelji mogu podsticati mucanje? 

ODGOVOR : Mucanje nije rezultat roditeljskoga govornoga ponašanja niti bilo kojeg događanja unutar obitelji. No brzi govor roditelja, brza izmjena reda govorenja s prekratkim vremenom koje je ostavljeno djetetu za njegov odgovor, svakako mogu biti faktori koji dodatno ubrzavaju dijete i time pogoršavaju situaciju s količinom vremena koje ono ima za jezično planiranje izgovorenoga.

8) Je li bolje da je dijete svjesno ili da nije svjesno svoga mucanja? Osvještava li terapija mucanje?

ODGOVOR : Pitanje osvještavanja u zadnjem je desetljeću sasvim drugačije postavljeno u odnosu na desetljeća prije. U njima je još snažno bila prisutna dijagnozogenička teorija nastala pod utjecajem američkoga znanstvenika Johnsona. Prema toj se teoriji mucanje jako pogoršavalo upravo obilježavanjem ponašanja kao mucanja.Danas ova teorija gotovo potpuno gubi svoje uporište. Pitanje koje stručnjaci postavljaju nije osvještavati mucanje ili ne, već koji su učinkoviti postupci da se spriječi razvoj mucanja kod djece koja imaju konstitucijsku predispoziciju za takvo govorno ponašanje. Lidcombe program za predškolsku djecu koji su osmislili australski znanstvenici ima najviše znanstveno potvrđenih rezultata u istraživanjima kojima se upravo izravan pristup ili osvještavanje mucanja ističe kao korisno i moguće već s najmlađom djecom. Sličan je i program učenja pravila tečnosti. Svjetska terapeutska zajednica unatrag jednoga desetljeća ima vrlo jasne stavove oko pitanja osvještavanja mucanja kako s predškolskom, tako i s djecom školske dobi.

9) Koliko su uspješne terapije dječjega mucanja?

ODGOVOR : S aspekta neuralne plastičnosti terapije mucanja u predškolskoj dobi povećavaju šanse za učinkovitu neuralnu reorganizaciju čak i kod one djece koja bi ušla u skupinu djece koja će trajno mucati. Ovo vrijedi naročito za one terapijske pristupe koji omogućuju kvalitetnu edukaciju roditelja. Takvi postupci daju najviše šansi za uspjeh. 

10) Što ako se mucanje prenese i u školsko razdoblje?

ODGOVOR : Školsko je razdoblje sljedeće ključno razdoblje u kojem je potrebno posvetiti punu pažnju simptomima netečnosti. Postoje istraživanja koja pokazuju da uspješne terapije u kojima dolazi do relateralizacije odnosno ponovne uspostave dominacije centara u lijevoj moždanoj polutci uspijevaju stvoriti ponovne uvjete za tečan govor. Te terapije kao primarni cilj imaju učenje tehnika za postizanje tečnoga govora uz ojačavanje svih jezičnih sastavnica od formiranja rječnika do oblikovanja složenih iskaza u kojima se ovladava pravilnim izgovorom svih riječi. Terapija školske djece u sebi svakako mora sadržavati i elemente psihološke potpore samopouzdanju i samosvijesti djeteta kao i prevrednovanju povremenih neuspjeha te načinu jačanja motiviranosti za korištenje tehnika koje pomažu tečnom govoru. Postizanje barem sata tečnoga govora dnevno je“ sine qua non „ svake terapije mucanja u školskoj dobi. Načini kako do toga doći moraju biti individualizirani. Svakako je dobra terapija ona koja uz postizanje i uvježbavanje tečnoga govora naglasak stavlja na dijete, uvažava njegovu ličnost ,prioritete i djetetovo viđenje mucanja i njegovoga značenja za njegov život.

11) Što reći djetetu ako mu se drugo dijete ruga zbog mucanja? 

ODGOVOR : Stav i nošenje s mogućnošću ruganja je poseban dio svakog terapijskoga koncepta. U skladu s osobinama dječje ličnosti, stupnjem introverzije ili ekstraverzije, sklonosti osjećaju posramljenosti i temperamentu pronalaze se načini kako izaći na kraj s mogućnošću ruganja vršnjaka. 

12) Izbjegavati ili ne situacije u kojima dijete uvijek počinje mucati? 

ODGOVOR : Kada se roditelj upozna s onim što mehanizam mucanja jest, prestaje roditeljska zastrašenost mogućnošću da neka situacija izazove mucanje. Budući da roditelji stječu vještine kako da postupaju u takvoj situaciji ne doživljavaju onu bespomoćnost i zabrinutost koju bi inače imali, a to samo po sebi utječe na bolju komunikaciju između njih i njihove djece. 

13) Treba li ikad ispravljati dijete kad muca? 

ODGOVOR : U spontanom razgovoru baš nikad. Djetetu je važno da ga se razumije i prihvaća kad o nečemu govori. Postoje načini kako se u okviru terapijskoga pristupa korigira djetetov govor ako je netečan,točno se zna kada i kako je to moguće raditi, ali samo kada je dijete već posve ovladalo tečnim govorom i kada mucanje prestaje biti bauk i roditelju i djetetu.

14) Ako dijete uz mucanje još i nepravilno izgovara neke glasove čemu dati prioritet?

ODGOVOR : I jedno i drugo može biti ukomponirano u neki od terapijskih načina rada, to svakako terapeut treba odrediti,ali ispravnim načinom moguće je utjecati i na jedno i na drugo. Svakako, u početku kada je učestalost simptoma netečnosti najveća, smanjivanje mucanja ima prioritet. 

15) Koliko složenim jezikom govoriti djetetu koje muca i koje evidentno neke riječi ne može izgovarati, a čuje ih i htjelo bi ih ponoviti? 

ODGOVOR : U igri i spontanom razgovoru potrebno je koristiti jezik koji dijete može u potpunosti obraditi i dijelom ga i samo proizvesti, znači uputno je dijelom koristiti nešto jednostavniji jezik.U trenucima kada se djetetu čitaju priče one mogu i moraju biti prije svega zanimljive i bliske dječjem svijetu i njegovom interesu, a onda i onaj stupanj jezične složenosti koja odgovora djetetovoj jezičnoj i kognitivnoj razini.

16) Koje su terapije sa školskom djecom, koliko u njima ulogu imaju uređaji poput auditornoga dileya kojim se govor sluša u izmijenjenom vremenu ili je na uređaju na neki drugi način izmijenjena povratna sprega? 

ODGOVOR: Izmijenjena slušna povratna sprega i danas se, kao i niz godina do sada, koristi u terapiji s djecom školske dobi kao metoda pomoći uspostavi tečnoga govora. No, prema rezultatima istraživanja, njeno je korištenje potrebno uvijek kombinirati uz učenje tehnika tečnoga govora kao što je blagi početak fonacije, meki dodiri artikulatora, govor na izdisaju i produljivanje slogova govora radi usporavanja. Uređaj za izmjenu povratne slušne sprege tzv. diley uređaj potrebno je koristiti ne samo u čitanju nego i u svim oblicima spontanoga govornoga iskaza. 

17) U našoj se javnosti ističe vrijednost metode Brain gyma u kojoj se vježbama koordinacije motorike ruku , nogu ili okulomotoričkih mišića utječe na neku novu neuralnu organizaciju. Je li to provjerena metoda i ako jest kolika je njena uspješnost u pomoći djetetu koje muca? 

ODGOVOR: Terapeuti Brain gym metode prevode teme neurokognitivnih istraživanja u vježbe za neurološko remodeliranje, što znači preoblikovanje neuralnih puteva i njihove koordinacije vježbama ruku ili nogu. Tako vježbaju lateralizaciju ili koordinaciju između desne i lijeve hemisfere kao fokusiranje ili koordinaciju informacija između frontalnoga i pozadinskih lobusa moždane kore, ili vježbaju centriranje ili koordinaciju između gornjih i donjih slojeva mozga.Aktivnosti kojima se metoda provodi su puzanje, bacanje loptica, održavanje ravnoteže na rotirajućim daskama, i sl. Trrapeuti Brain Gym metoda ove vježbe provode sa svom djecom koja imaju neku od ometajućih osobitosti pažnje ili različitost u načinu stjecanja i korištenja vještine čitanja,pisanja ili računanja zbog kojih im školovanje ide sporije i teže nego drugima. Vježbe se provode i s djecom koja mucaju. Terapeuti koji su specijalizirali Brain Gym svoju metodu predstavljaju kao „sveti gral“ koji će svu djecu, prema nekom od temeljnih principa „neuralnoga“ centriranja ili fokusiranja, kroz kratko vrijeme svakodnevnoga upražnjavanja dovesti u u optimalno stanje kognitivnoga funkcioniranja. To znači da će se putem vježbi tijela unaprijediti sve njihove više kognitivne funkcije kao što su selektivna i podijeljena pažnja, radno pamćenje, jezične funkcije, vještine dekodiranja i razumijevanja tekstova,kao i vještine računanje. Znanstvenik Keith J. Hyatt, (Remedial and Special Education, Volume 28, Number 2 , 2007) podrobno opisuje, navodeći u svom članku i mnoštvo referenci, svu upitnost pa čak i šarlatanstvo te potpunu znanstvenu neutemeljenost vezanu uz metodu Brain Gyma. Teoretičari ove metode nisu objavili ni jednu studiju koja bi imala prihvaćenu statističku valjanost i bila uvrštena i u jedan znanstveni časopis. 

18) Postoji li mogućnost da se u mucanju dogodi neki psihološki problem koji je potrebno rješavati sa malim ili školskim djetetom koje muca?

Svakako je to ruganje vršnjaka ili da dijete netko od odraslih nije razumio. Svakom problemu koje dijete izravno ili neizravno iznese tijekom neke igre, rada ili razgovora treba posvetiti dužnu pažnju. 

19) Kako surađivati sa školom?Upućivati ili ne učitelje u terapijske ciljeve?

Svakako je dobro uputiti i odgajatelje i učitelje u metodu kojom se djetetu pomaže da ovlada tečnim govorom, ponekad je dobro dio metode dati i učitelju koje recimo dogovorenom gestom može dijete podsjećati i podržavati u korištenju tehnike tečnoga govora. Ovo je naročito važno ako je dijete imalo jači stupanj teškoća. 

Još neka važna pitanja oko mucanja školske djece: 

20) Tražiti ili ne da se dijete oslobodi čitanja na glas u školi? 

21) Kako izaći na kraj s učiteljima koji n razumiju narav mucanja i koji iskazuju sumnju ne pokušava li dijete mucanjem postići da ga se pošteđuje od nekih školskih zadataka. 

22) Kako se odnositi u obitelji prema djetetu koje muca u odnosu na ostalu djecu? Popuštati mu ili ne? Objašnjavati braći ili sestrama da je potrebno da ga se u nečemu poštedi ili da ga se manje kritizira? 

23) Koje posljedice uopće na tom planu psihološkoga rasta i razvoja mucanje može imati kod djece? 

24) Ima li ono neki prioritet u postupanju s djetetom zbog kojega neke odgojne principe odmičemo u drugi plan?

25) Pohvaliti ili ne dijete koje muca nakon što je nešto izreklo što je sadržajno korektno ali je na razini razumljivosti zbog izgovora i narušene tečnosti upitno. 

26) Skrivati ili ne pred djetetom svoju uznemirenost zbog pojačanja mucanja ? 

27) Ako dijete nije voljno sudjelovati u terapijskim zadatcima prisiljavati ga na to ili ne?

28) Je li potrebno dijete odmicati od prijatelja za koga kao roditelj procjenjujemo da na neki način negativno utječe na naše dijete što se tiče pojačavanja simptoma (ekscitiranost u frenetičnoj bučnoj komunikaciji, malko ruganja, nadmetanje tijekom govora za riječ) mada tako nešto dijete samo ne primjećuje? 

29) Ili obrnuto. Uvažiti ili ne djetetovu želju da izbjegava neke govorne situacije u kojima ono predviđa neku nelagodu, a mi znamo da bi za njegov socijalni sveukupni rast i razvoj on ebile korisne (rođendani, druženja, izleti, odlasci u trgovinu ili kod doktora)? Koja mu psihološka oruđa ponuditi i kojim ga vještinama učiti da ojača i stekne više samopouzdanja unatoč potencijalnim opasnostima za pojačavanje mucanja koje takve situacije izazivaju? 

30) Što reći djetetu koje se požali na neke riječi i glasove koje teško izgovara, da li ih zamjenjivati il ne drugima, lakšim? 

31) Što reći djetetu kad se protivi korištenju tehnike sporijega govora ili nekoj drugoj modulaciji svoga načina govora) 

Neka od pitanja koja su važna adolescentima i odraslim osobama koje mucaju.

1) Što je mehanizam, a što uzrok u nastanku mucanja?

2) Neuroznanost danas ističe neurogene mehanizme koji su to?

3) Neuroznanost i psiholingvističke teorije spominju neusklađenost jezičnoga planiranja i govorne izvedbe kao bitan mehanizam u nastanku i razvoju mucanja. U tom se kontekstu spominje svojevrsni neuralni timekiper koji kod osoba koje mucaju nije dobro podešen, pa osoba počinje izgovarati riječ prije nego li je za nju potpuno dovršen njen jezični plan. Što je to točno? 

4) Koliko je u mucanju uopće važan jezik?

5) Je li oblik poremećenoga jezika i oblik poremećenoga mišljenja?

6) Zbog čega je uopće jezik ograničen na stvaranje tog unutarnjega glasa ili fonema? Što je to glas, a što fonem i što je sve u mucanju pošlo naopako?

7) Postoji li psihogeno mucanje?

8) Postoje li drugačije funkcioniranje mozga u osoba koje mucaju,postoji li strukturalna podloga tom lošijem funkcioniranju neuralnoga kruga za govor i je li otkrivena kod djece?

9) Razlikuje li se mozak osoba koje mucaju dugi niz godina od mozga onih koji ne mucaju?

10) Pomaže li terapija?

11) Što ona na neuralnoj osnovi radi , postoje li dokazi?

12) Je li blokada u govoru isto što i psihička blokada?

13) Što je sa slušanjem vlastitoga govora, je li ono u mucanju narušeno? 

14) Zašto dijelovi mozga zaduženi za govor rade drugačije? Je li to zbog smanjenja volumena bijele i sive tvari u mozgu?

15) Je li u mucanju narušen prijenos jezičnoga koda prema motornim neuronima?

16) Što je s dopaminom u mucanju, ima li om neku važnost? Što je s genima?

17) Je li planiranje pokreta artikulatora jezično planiranje?

18) Što znači da neki autori ne priznaju ulogu jezika?

19) Zašto si sebi radim pritisak hoću li nešto u sebi brzo izvesti?

20) Imaju li osobe koje mucaju narušen jezik? Mogu li biti i jezično nadarene?

21) Je li točno i što to znači da se jezično planiranje događa prije nego mi to izgovorimo? 

Osobe često kažu: Sjećam se dok smo čitali znala/o sam koji dio teksta će dopasti mene i kad bi prožvakala/o tekst znala/o bi unaprijed koji glasovi i gdje će mi biti neizvedivi. Imala/o sam mentalnu predodžbu te blokade, nisam trebala/o ni progovoriti. Koji su to psihološki ili neurološki razlozi koji uzrokuju da ja doživljavam težinu riječi unaprijed?