Hoćemo li djetetu koje ima disleksiju umanjiti stres koji doživljava pri čitanju ako mu ponudimo jednostavnije tekstove tj. one primjerenije nižoj obrazovnoj dobi od njegove ili ako čitamo umjesto njega?

Postojanje disleksije djeci stvara veliki psihološki otpor prema čitanju, posebice prema čitanju duljih tekstova u kojima ima višesložnih, manje čestih ili riječi iz klasičnih jezika. Otpor je rezultat trenutnoga opterećenja njihovog radnoga pamćenja i velike mentalne zahtjevnosti jezične obrade riječi i čitavih rečenica takvoga teksta. Čitanje osim toga, uvijek traži potpunu, nepodijeljenu dugotrajnu pažnju. Sveukupno, mentalni napor čitanja izaziva zamor koji dijete naziva dosadom i mukom i koji nerado prihvaća, a ako može, izbjegava ili odbija. Budući da je čitanje sposobnost koja se razvija godinama i ima mnogo etapa, izostanak prakse čitanja najrazličitijih tipova tekstova od najranije čitalačke dobi, poguban je dodatak onome što disleksija jest.

Ne slažem se sa stajalištem onih terapijskih orijentacija u kojima se veliki naglasak u čitanju djece koja imaju teškoća stavlja samo na olakšavajuće vizualne pojedinosti teksta i pozadine. U podlozi takvih postupaka su vjerovanja kako disleksija utječe samo na značajno drugačiju vizualnu obradu informacija, pa se  mora tretirati prvenstveno s dodatnom vizualnom doradom tekstova. Po onom što kognitivna znanost o čitanju tvrdi, ono je slijed i vizualnoga i jezičnog kodiranja i obrade informacija, s jakim udjelom radnoga pamćenja koje posreduje kao privremeni spremnik u potrazi za oblikom i značenjem pročitanih riječi i rečenica. Disleksija ne proizvodi neki posve drugačiji proces u radnom pamćenju, kodiranju i pohrani pročitanih informacija, ona je samo jedan od načina na koji ljudski um to može raditi unutar kontinuuma, dakle lakše i preciznije, ili manje precizno i sporo.

Zakonitosti koje inače vrijede za unaprjeđenje čitanja, jezičnoga statusa ili kodiranja i pohrane informacija vrijede i za osobe s disleksijom. Unutar tih općih zakonitosti potrebno je, kao i za svaku individuu uostalom, pronaći optimalan način poučavanja koji obuhvaća poboljšavanje preciznosti u prepoznavanju pojedinačnih riječi, dobro razumijevanje rečenica kao i odgonetavanje namjere cjelokupnoga teksta, njegove strukture i stila.

Unatoč tome što disleksija djecu čini prepoznatljivom u školskom procesu , ta ista djeca, kada školsko učenje ne bi bila dominantna metoda u pokazivanju sposobnosti, ne bi odskakala po svojim općim intelektualnim ili socijalnim sposobnostima.

Smatram stoga, kako su neutemeljena vjerovanja kako ćemo djeci koja imaju disleksiju pomoći ako im pojednostavljujemo tekstove, nudimo  samo jezičnu građu “laku za čitanje“, čitamo umjesto njih ili pomoć u savladavanja čitanja svodimo dominantno na tehničke uvjete (povećavanje veličine slova, boje pozadine , organizacije teksta sl.) Sve to smatram korisnim, posebice izvrsne aplikacije poput Lexie, (aplikacije za ugodno čitanje i učenje), no Lexie je dobra pripomoć, ne i sveobuhvatno rješenje poremećaja čitanja koje nudi samo dobro strukturirana terapijska metoda, podešena individualno, za sve obrazovne i čitalačke ciljeve djeteta.

Disleksija se prevladava najviše savladavanjem napora čitanja tekstova raznih stupnjeva težine, složenosti, namjera i stilova.

Bez napredovanja u neutraliziranju utjecaja tog mentalnoga napora, svaka osoba koja ima disleksiju doista uvijek i ostaje, primarno, netko kome je disleksija ograničavajući faktor napredovanja u školovanju i zanimanju.  Bez svakodnevne izloženosti čitanju, ograničava se upravo taj napredak i to ne, ili ne samo, zbog nekog fundamentalnoga deficita u sposobnostima, već zbog siromašnog iskustva u čitanju i tipu učenja upravo čitanjem.

U učinkovitoj individualno oblikovanoj terapiji čitanja i jezika uvažavam psihu djeteta, no ni na koji način ne popuštam samo mantri „ugode „ pri čitanju ili one kako vrijedi samo ono učenje koje nije „ mučenje„. Disleksiju nećemo prevladati ni najmanje manjim zamaranjem koje se postiže pojednostavljivanjem tekstova. Time se promašuje sama bit učenja čitanja koje jest teška aktivnost za koju ljudski um nema specifične, evolucijom zadane neuronske module. Ono ni na koji način ne može ne biti složena kognitivna aktivnost, koju učimo dugotrajno, u etapama i stupnjevima, na stotinama tekstova. Samo na taj način produbljujemo sposobnost razumijevanja značenja riječi i rečenica u tekstovima te njihovo organiziranje u pamćenju. To vrijedi kako za tekstove u tiskanim, tako i za one u elektronskim medijima. 

Pokazuju li djeca sklonost disleksiji već u predškolskoj dobi?

Djeca pokazuju sklonost težem savladavanju predvještina čitanja i pisanja već u predškolskoj dobi, kada se te vještine uvježbavaju u većini predškolskih ustanova, ali i logopedskih kabineta. Teškoće u savladavanju predvještina čitanja manifestiraju se u otežanom osvještavanju glasova u riječi, pamćenju njihova slijeda i rasporeda, otkrivanju i stvaranju rima koje čine završni slogovi riječi, težem raščlanjivanju i izdvajanju glasova riječi. U načinu ovladavanja glasovima i njihovom spajanju sa slovima napisane riječi ima mnogo nijansi i stupnjeva među djecom koju uvrštavamo u skupinu onih koji će možda imati poremećaj u usvajanju čitanja. Za neku je djecu teško upamtiti sam slijed glasova, odnosno slova, a za neku je djecu teško istovremeno spajati slova u slijed i tragati za riječju koja bi se od tog skupa slova trebala stvoriti. U početnom ovladavanju čitanja važan je stupanj razvijenosti modula radnoga pamćenja, ali važnost ima  i cjelokupni jezični status djeteta tj. način kako dijete koristi riječi, kako razumije i sklapa rečenice, kako prepričava i pripovijeda neku priču ili događaj. Stoga je ono što jednim imenom nazivamo disleksija, sraz različitih elemenata: od predvještina čitanja i pisanja tj. sposobnosti baratanja glasovima riječi i spajanja tih glasova sa slovima, do cjelokupnoga jezičnoga razvoja djeteta.

Kako sve disleksija može izgledati u početnim godinama školovanja, ima li podtipova disleksije?

U početnim godinama školovanja teškoće s čitanjem razdvajaju se ugrubo na dva glavna podtipa : teškoće u dekodiranju napisanih simbola i u teškoće s razumijevanjem. Neka djeca sporo i neprecizno dekodiraju, no razumiju tekst, mogu dobro odgovoriti na pitanja, dok druga dekodiraju tek nešto sporije, ali imaju problema u razumijevanju složenijih jezičnih konstrukcija i u govornom jeziku, pa tako i u tekstu, ne razumiju dobro namjeru teksta, daju neadekvatne odgovore na pitanja iz teksta, a u petom razredu, najčešće imaju velikih teškoća s tekstovima iz povijesti, geografije, ili prirode te su neuspješna u fazi čitanja kao sredstva za učenje gradiva.

Djeca koja pak sporije dekodiraju, ali razvijaju učinkovitije tehnike prepoznavanja riječi po kontekstu ili kategorijama značenja, mogu također imati teškoća s razumijevanjem, no iz sasvim drugih razloga nego djeca koja imaju primarno teškoće s razumijevanjem govornog i pisanoga jezika.

No i djeca koja teže dekodiraju, ali dobro razumiju, također počinju zaostajati u tehnici čitanja, a onda i u naprednijim tehnikama učenja, stoga što je sporije dekodiranje često okidač za njihovo teško motiviranje da uopće prionu čitanju.

No ovdje treba istaknuti da se, bez obzira koji je temeljni uzrok slabijem čitanju, je li to dekodiranje ili manjkavo jezično razumijevanje, svoj djeci događa tzv. Matejev efekt, pojava da s godinama obrazovanja zapravo sve više zaostaju za dobrim čitačima. Kao što kaže Keith Stanovich, znanstvenik koji se bavi izučavanjem sposobnosti čitanja, prema biblijskoj metafori: siromašni bivajući siromašnima postaju sve siromašniji. U čitanju bi to značilo da izostanak svakodnevnoga pomnog i fokusiranoga čitanja uvjetuje da djeca s disleksijom ostaju na najnižim stupnjevima čitalačke pismenosti i da su sve slabije motivirana u savladavanju emocionalnog otpora i/ili mentalnog zamora koje im donosi dulje čitanje. Ona naprosto porastom dobi, paradoksalno, postaju sve lošija u čitanju.

Kako učinkovito pomoći djetetu da savlada otpor prema čitanju?

Kao dugogodišnji logoped djece s teškoćama i poremećajem u čitanju i učenju tvrdim da je savladavanje otpora prema čitanju i mentalnom naporu, koji ono izaziva, važan čimbenik napretka. Mnoga djeca s disleksijom čitaju gotovo minimalno i posve odsutno, ne podnoseći neugodu koju im stvara veliki postotak riječi koje ne razumiju i složena sintaksa rečenica koju ne mogu pratiti, niti zadržati u svom radnom pamćenju. Manjku čitalačkog iskustva, kao snažnom faktoru stagnacije ili čak nazadovanja u vještini čitanja, otegotna okolnost  je i credo vremena u kojem živimo ,da je brzina najvažnija komponenta svih mentalnih aktivnosti, pa tako i čitanja.

Djeca su, čak i u samim počecima savladavanja vještine čitanja, izložena zahtjevu učitelja i roditelja da čitaju brzo i tečno. Ti se uvjeti nameću i postaju neizostavni zalog uspjeha u školovanju.

No, brzina čitanja samo je dio uspjeha u ovladavanju tom vještinom, otpornost na frustraciju početničkih neuspjeha u praksi čitanja mnogo je značajniji preduvjet napretka. To vrijedi, kako za ovladavanje čitanjem, tako i za ovladavanje drugim vještinama učenja.

Usmjerenost roditelja k strpljivom podržavanju djetetovoga ritma čitanja uz stupnjevito, ali ustrajno povećavanje vremena koje treba provesti u čitanju različitih tekstova, bit je napretka u čitanju. Često su te rane godine ispunjene upravo obrnutom praksom, nestrpljenjem roditelja i očekivanjem da bi mladi čitač već trebao čitati brže i da bi se ta brzina mogla dogoditi odjednom, poput skoka u viši stupanj vještine , a ne postupno, u satima provedenima u doticaju s riječima i rečenicama u različitim tipovima tekstova.

Koliko su korisni treninzi brzoga čitanja ili brain gym u pomoći djeci koja imaju disleksiju ili teškoće s razumijevanjem pročitanoga?

U starijoj osnovnoškolskoj dobi roditelji često poduzimaju posve kontraproduktivne pokušaje pomoći u postizanju brzine čitanja uključujući djecu u redukcionističke treninge čije metode počivaju na teško dokazivim tvrdnjama o ulozi brzine u napretku vještine čitanja. Jedna od tih metoda je trening brzoga čitanja koji se zasniva na ideji da ubrzano pregledavanje teksta i smanjivanje broja fiksacija (zadržavanja pogleda na pojedinim riječima u tekstu) u korist sakada (brzih očnih pokreta i preskakanja nizova riječi) ubrzava i jezičnu obradu tj. razumijevanje u čitanju.

Djecu se također uključuje u još besmislenije metode za poboljšanja čitanja, kao što je brain gym. Ova je metoda podvrgnuta kritici kao znanstveno neutemeljena, što se može i provjeriti  čitanjem mnogih istraživanja , između ostalog i rada Spaulding L. S., Mostert M.P., Beam A. (2010), Is Brain Gym an Effective Educational Intervention?.

Brain gym se bazira na premisi unaprjeđenja jezičnih i drugih viših kognitivnih funkcija (pažnje, pamćenja, govornih sposobnosti) tzv“ moždanim premrežavanjem“ pomoću vježbi koordinacije pokreta i vježbi motorike ruku, nogu, očiju ili cjelokupnoga tijela. No kritičari metode brain gyma smatraju kako čitanje, kao i svaka viša kognitivna funkcija, nikako ne može biti izravno potpomognuta metodama koje se zasnivaju na motorici, gimnastici ili kretanju tijela, bilo koje vrste. Keith, J. Hyatt, (2007). “Brain Gym – Building Stronger Brains or Wishful Thinking?” Remedial and Special Education (SAGE publications) 28 (2): 117–124; Critical Thinking and Evidence Supported Practice: Are we there yet?.

Brain gym jest gimnastika tijela koja, kao i svaka gimnastika, opskrbljuje tijelo i mozak većim dotokom krvi i time je sigurno dobra i za bolju dostavu kisika moždanim stanicama koje su onda spremnije za prijenos električnih impulsa, no ne i za išta više u onom specifičnom, neuronskom, biokemijskom smislu, ili u specifično kognitivnom smislu . Poimanje o „gimnastici uma“ u 21.st. je nedopustivo neznanstveno i redukcionističko, a promotori ovakvih metoda otkrivaju vlastito nerazumijevanje biti teškoća s čitanjem i učenjem. Otkrivaju i veliku sklonost samoobmani, ali na žalost i obmani drugih, tj. stručne javnosti i roditelja.

Je li disleksija trajna nemogućnost napretka u višim stupnjevima čitalačke pismenosti?

Istinski učinkovita terapija disleksije podrazumijeva hvatanje ukoštac s teškoćama u prepoznavanju riječi, s teškoćama razumijevanja ili pamćenja i učenja. Zbog ispravnoga fokusa u terapiji, disleksija se ne tretira kao doživotno stanje. Dobro dizajnirana terapija ima za cilj prvenstveno unaprijediti razumijevanje čitanja i to najviše putem produbljivanja značenja riječi koje se već znaju kao i učenjem novih značenja riječi, njihovoga preciznog prepoznavanja u različitim kontekstima i tipovima rečenica i fraza. Važan je dio terapije analiza teksta, učenje izdavanja ključnih riječi u tekstu, naročito glagola koji nose informaciju o subjektu i objektu rečenice te podučavanje efikasnim čitalačkim strategijama za praćenje vlastitoga razumijevanja. Nabrojeni terapijski ciljevi znatno povećavaju izglede da disleksija ne ostane doživotni, ograničavajući kognitivni stil i  ograničenje u školovanju i profesionalnom životu.