Specifični poremećaj učenja s oštećenjem čitanja odnosi se na netočno ili usporeno čitanje riječi s naporom. Takvo je čitanje ono u kojem dijete oklijeva, nagađa ili često zamjenjuje riječi prema sličnosti slova, i čita uz teškoće izgovora riječi.

Moguće su teškoće u sricanju tj. izgovaranju slova u slijedu u kojem se mogu dodavati, ispuštati ili zamjenjivati suglasnici ili samoglasnici zapisani  pripadajućim slovima.

Uz takve teškoće u samom iščitavanju riječi moguće su i one koje su vezane uz razumijevanje značenja pročitanog dakle dijete npr. čita točno, ali ne razumije slijed odnose, zaključke ili dublje značenje pročitanog (DSM-5, Naklada Slap, 2014).

Učinkovita logopedska terapija disleksije kao dijela poremećaja učenja vezana i je isključivo uz pisani i govorni jezik.

Rad na motorici, orijentaciji u prostoru, koordinaciji pokreta, usklađivanju moždanih valova ili EEG signala s nekim zamišljenim standardom takvih signala, nisu dio logopedske terapije zasnovane na dokazima i odjek su posve netočnog razumijevanja pojma “plastičnosti mozga“. U takvom se viđenju, pukim pojednostavljivanjem, i često, potpuno promašenim razumijevanjem složenih odnosa neuronskih mreža, pogrešno podrazumijeva kako je trenirajući jednu neuronsku domenu, ili čak „famozne   “EEG valove, moguće postići ciljanu promjenu neke druge neuronske domene. Pa se tako povezuje usvajanje jezičnoga znanja ili ovladavanje čitanjem s vještinama izvođenja pokreta rukama, hodanjem po ravnotežnoj dasci ili ustrajnim gledanjem u ekran na kojem se odvija nešto što „optimizira“ djetetove moždane valove.

Kao što se govor uči govorenjem, tako se i sve čitalačke vještine uče tehnikama čitanja i analiza riječi bilo da su riječi pojedinačne, u rečenicama ili u organiziranim cjelinama odlomaka tekstova.

 Zastarjelo je i dokazano netočno viđenje da bi umanjivanju ili rješavanju teškoća s dekodiranjem i razumijevanjem teksta bilo od koristi shvaćanje disleksije u proširenom smislu, kako se nju gledalo u zadnjim desetljećima 20.stoljeća. Takvo shvaćanje o disleksiji, koja je osim čitanja, vezana i uz slabosti s razumijevanjem pojma vremena, orijentacijom u prostoru, motoričkom diskordinacijom, prevladano je najnovijim istraživanjima disleksije u 21. stoljeću, a njegova se promašenost potvrđuje i u praksi. Stoga se u Logokoru jasno naglašava kako terapijski pristupi u kojima temeljni cilj nisu vještine čitanja i strategije razumijevanja kao mjerljivi ishodi, već potpuno fiktivna i nemjerljiva područja „tobožnjeg“ poboljšanja motorike , koordinacije ili usklađivanja EEG- valova, nisu prihvatljivi. U logopedskoj se znanosti takve terapijske pristupe poput brain gyma ili neurofeedbacka, smatra pseudoznanošću i nadriliječništvom, što sve zajedno vodi gubitku vremena i novčanih sredstava roditelja ili odraslih osoba uključenih u takvu terapiju.

Temeljni credo logopedske terapije djece s disleksijom je individualno podešena terapija koja odgovara profilu teškoća svakog djeteta ponaosob, s pravim omjerom vježbi dekodiranja i  ovladavanja tehnikom čitanja i vježbi usmjerenih na razumijevanje značenja i gramatičkih odnosa među riječima te razumijevanja cjeline i namjere teksta, kao temelja ulaska u fazu čitanja u kom ono pobuđuje istinsko zanimanje.

Ili, kako to nazivaju sve prihvaćene teorije ovladavanja čitanjem, prema fazi čitanja koja je mladom čitatelju temeljno sredstvo za učenje svega novog.