Mnogi roditelji sa zebnjom primjećuju kako njihov budući prvašić nikako ne savladava pisanje bez zrcaljenja. Unatoč tome što zna sva slova, piše riječi po dikatu, a iščitava i jednostavnije rečenice, često će svoje ime napisati kao
„Je li to možda ipak znak moguće disleksije?“ najčešće je pitanje.
Disleksiju doista obilježava dezorijentacija lijevo-desno, no postoje i mnoge druge pogreške koje će u čitanju pratiti dijete koje će imati disleksičan razvojni put. Zrcalno pisanje ili iščitavanje slova obilježje je vizualne percepcije kroz koje će svako dijete na početku svog opismenjavanja proći u većoj ili manjoj mjeri. Ovo obilježje dijele djeca svih kultura i pisama. Podjednako i mali Japanci kao i naša djeca u Europi.Tri su tipa tih teškoća;
nemogućnost razlikovanja slova čija su obilježja zrcalna kao d i b ili p i q
pisanje riječi zrcalno s desna na lijevo
zrcaljenje slova koja imaju neko obilježje s desne na lijevu stranu kao u slučaju slova L i K u gornjem primjeru
U svojoj knjizi Čitanje u mozgu,ovu pojavu jako pomno objašnjava Stanislas Dehaene, francuski neuroznanstvenik koji se bavi neuralnim korelatima čitanja. Dehaene tvrdi da ako djeca pri pisanju ne mogu lako steći orijentaciju lijevo-desno, to je posljedica oslanjanja na mentalne mehanizme naslijeđene evolucijom. Naime, ljudskom su mozgu u smislu opstanka za percepciju okoline bitne samo dvije osi, vertikalna koja je određena pravcem sile teže, i os koja se odnosi na pokrete, a seže od sprijeda prema straga. Ovom je potonjom osi određena važnija ,prednja strana tijela na kojoj su smješteni svi osjetilni organi kao i organi za hranjenje.
Ovim dvjema osima određena je i percepcija prostora u kojoj je razlika između onog što je vertikalno i onog što je horizontalno, onog što vidimo blizu i onog što je daleko, onog što je prednji ili onog što je stražnji dio nekog bića koje nam dolazi u vidno polje. Prepoznavanje lica i njihovih izraza, manja oštrina za stražnje dijelove nekog tko nam je u blizini, određivanje udaljenosti i razlikovanje potencijalno opasnih scena odozgo i odozdo, to su sve geometrijska ograničenja koje je naš mozak stjecao milijunima godina izložen pritiscima opstanka.
Dehaene navodi da su upravo ova geometrijska ograničenja i njihova egzistencijalna opravdanost razlozi što je u evoluciji manje značaja imala orijentacija lijevo-desno od gore navedenih prostornih parametara.To gleda li čovjek lijevu ili desnu stranu zvijeri koja mu se približava manje je bitno od toga je li zvijer na stijeni nad njim ili puže s poda, kao i približava li se ili se vidi tek njezin stražnji dio koji se udaljava. Lijevo ili desno, u tom je slučaju nevažno zato takav podatak vizualni mozak poopćava u jednoj slici ili „zrcali“ u Dehaeneovu tumačenju.
To bi bili razlozi zbog kojih je i percepcija slova p i b mozgu djeteta koje uči čitati poopćena zrcalna slika. Ili drugim riječima, kada dijete nauči neki vizualni oblik, to znanje odmah proširi ili poopći na njegovu zrcalnu sliku. Da to nije samo slučaj s malima pokazali su ispitanici- studenti u jednom psihološkom eksperimentu. Kognitivni znanstvenici Michael Tarr i Steven Pinker studentima su dali da nekoliko sekundi promatraju oblike koji su podsjećali na stabla s lišćem. Pri tom su ih učili nekim proizvoljnim nazivima tih oblika. Nakon uvježbavanja tih imena i slika koje su im bile pridružene, studentima su pokazane zrcalne slike tih oblika. Bez obzira na desni ili lijevi položaj lišća, studenti su besprijekorno znali njihova imena. Tarr i Pinker su zaključili da simetrija desno-lijevo uopće ne opterećuje naš živčani sustav, koji god da se oblik nauči, on se odmah poopćuje na svoju zrcalnu orijentaciju. Zaključak koji Dehaene iz Tarr-Pinkerovog eksperimenta izvodi je, da naš živčani sustav nije osjetljiv na inverziju desno-lijevo jer smo evoluirali u okolini u kojoj ta razlika nije bila bitna.
No, kako se Dehaene tu činjenicu povezuje s našom brigom hoće li dijete koje zrcali slova u svom imenu, ili ne razlikuje trbuh slova s lijeve ili desne strane, ipak na kraju imati dezorijentaciju u čitanju slova?
Malo znanosti
Dehaene navodi da naš vizualni sustav ima različite etape vizualne obrade i različite neuralne puteve kojima se ona odvija. U percepciji slova dijete npr. ispravno prati obris slova b, ali se to stečeno vizualno znanje poopćava tek u drugom stadiju kad se slovo treba upamtiti. Dotada ima mnogo mjesta za zbrku. Kako se ta zbrka odvija, Dehaene dalje u tekstu pojašnjava. Spominje teoriju dvaju znanstvenika Corballisa i Bealea koji objašnjavaju te zrcalne obrate. Navodi da dijete tijekom lekcije čitanja vidi malo tiskano slovo b i nauči da ono zvuči kao [b]. Vidi li dijete simbol s lijeve strane svog vidnog polja, budući da se vidne slike premještaju u suprotnu hemisferu, tu će sliku slova kodirati desno vidno područje. Naime, naše su hemisfere povezane i slika slova b putem strukture u središnjem dijelu velikog mozga koja se zove žuljevito tijelo (lat.corpus callosum) prenosi se odmah na neurone vidnog sustava desno, ali u zrcalnom obliku, pa b postaje d, koji je povezan i dalje s istim zvukom. Dakle slovo d sada također zvuči kao [b].
Na sljedećem satu dijete uči slovo d i vidi ga u svom desnom vidnom polju, i to slovo uvjereno naziva [b-om]. Sad tu počinje dječja muka i zabuna jer učitelj kaže da se slovo zove [d]. Informaciju dijete nastoji zapamtiti, ali obrat se nastavlja jer je oblik slova d jučer upamćen uz zvuk [b]. Dehaene na ovom mjestu kritizira mišljenje s početka 20.stoljeća koje je zastupao američki liječnik Orton Travis. Travis je smatrao da jedna od hemisfera (desna) uvijek sliku vidi zrcalno što je krivo. Dehaene smatra da se ne radi ni o kakvom „krivom kodu“ jedne od hemisfera nego je međuhemisferski prijenos taj koji našu vizualnu memoriju širi na zrcalne slike predmeta koje smo ranije percipirali. I zbog tog prijenosa preko ranije spomenutog žuljevitog tijela, slovo b u lijevom vidnom polju aktivira iste vidne neurone kao slovo d u desnom vidnom polju. Daljnja moždana područja nemaju sredstava za razlikovanje ovih dviju slika jer se bave drugim vizualnim aspektima npr. položajem u prostoru. Stoga je moguće da se smjer slova ne upamti. Odbacuje se kao nebitno, iz razloga koji su navedeni na početku teksta. Organizmu ovakav mehanizam daje šansu da vizualnu informaciju obradi brzo i efikasno. Potvrdili bismo svi da je u slučaju napada medvjeda, određivanje je li pred našim licem njegov lijevi ili desni profil njuške, savršeno nebitna informacija. Naš brzopotezni vidni sustav koji određuje što je što (zove se ventralni vidni sustav) jednako efikasno prepoznaje iz jedne, i iz druge slike, da se radi o potencijalnom predatoru.
Tako je zrcaljenje slova posljedica evolucijske prednosti koja u slučaju ovladavanja početnim čitanjem nije prednost.
